31 January 2007

Prvi poznati pjesnik sevdalinke

PRVI POZNATI PJESNIK SEVDALINKE
(sa kratkim osvrtom na historijat muzike u Bosni i Hercegovini)


Cjelovita, pa ni parcijalna historija muzičke kulture Bosne i Hercegovine ne postoji, tj. nikada nije napisana.
Prvu pouzdanu vijest o slavenskoj lirici dao je bizantijski pisac iz VII stoljeća Teofilakt Simokate spominjući trojicu Slavena koji žive na području bizantijske države s «kitarama» i «lirama» u ruci. (Muhamed Hadžijahić, 1936)
Prema dostupnim historijskim izvorima i relevantnoj literaturi, muzička kultura i poseban muzički život bili su prisutni još u srednjovjekovnoj Bosni, a moguće i ranije. (Boris Nilević, 1999)
Njen je zamah počeo razvojem krupnih bosanskih velmoža (Kosača, Pavlovića, Zlatonosovića) krajem XIV i početkom XV stoljeća, koji su formirali dvorove na kojima su organizirali kulturni život (uključujući i muzički), takmičeći sa kraljevskim dvorom čuvenih Kotromanića. Uglavnom, tadašnji muzički život na bosanskim dvorovima bio je sličan «ritersko-dvorjanskoj kulturi Srednjeg vijeka». (Boris Nilević, 1999)
Većina tadašnjih muzičara bili su profesionalni muzičari, čija je umjetnost bila vezana za plemićke dvorove i njihove muzičke kapele. Nisu poznata imena tih muzičara, kao ni njihovo porijeklo.
Najrašireniji muzički instrument su bile gusle, mada se prvi historijski zapis o guslama u Bosni i Hercegovini susreće u poznatom spisu slovenačkog putopisca Benedikta Kuripešića (1530). Kuripešić je na svom putovanju kroz Bosnu upoznao kamengradskog subašu Malkošića, o čijim se junačkim djelima u to doba puno pjevalo u Bosni i Hrvatskoj. Kuripešić takodjer navodi važan podatak o pjevanju Bošnjaka i Hrvata o sluzi vojvode Radoslava Pavlovića, što predstavlja važan podatak o muzici u srednjovjekovnoj bosanskoj državi (Narodna književnost, 1972).
Muzički život se takodjer postepeno razvijao i u gradskim sredinama srednjovjekovne Bosne, gdje je razvijeno gradsko stanovništvo imalo potrebu za razvijenijim oblicima zabave. Jedan od rijetkih muzičara čije je ime ostalo zabilježeno u historije bosanskohercegovačke muzičke kulture je Radivoj Grubačević, glumac i frulaš iz Srebrenice.
Naravno, u to je vrijeme bio aktivan dio muzičke kulture srednjovjekovne Bosne koji se odnosio na crkveno-liturgijsko pjevanje. Posebno su šturi podaci o muzičkom stvaralaštvu samostalne Crkve bosanske (Nilević, 1999).
No, zamah muzičkom razvoju i muzičkoj kulturi Bosne i Hercegovine dala je naša SEVDALINKA.
Bosanskohercegovačka sevdalinka, urbana gradska ljubavna pjesma, imala je svoj kontinuitet od svog nastanka (kraj XV st.), tokom cijelog osmanskog razdoblja bosanskohercegovačke historije (kraj XIX st.). Dolaskom Austrougarske, narušava se osnovni ambijent u kojem je sevdalinka nastala, ali se sevdalinka ne gasi ni u stvaralačkom ni u interpretativnom smislu. Naprotiv.

Malo je pisanih tragova koji govore o nastanku i prvim pjevačima sevdalinke. Ipak, ti prvi pisani tragovi o postanku sevdalinke vezani su za XV stoljeće, a prema istraživanjima Aloisa Schmaussa, koji je analizirao «Erlangenski rukopis» (nastao oko 1720. i smatra se najstarijim pisanim dokumentom koji sadrži naše narodne pjesme; u njemu se nalazi ukupno 217 pjesama, od toga između 40-45 pjesama su čisto lirske narodne pjesme, Hatidža Krnjević, 1980). Najstarija pjesma u tom zborniku «Bolest Muja Carevića» potiče sa kraja XV stoljeća. Dušanka Bojanić-Lukač, orijentalista, pokušala je da utvrdi historijsku osnovu pjesme «Bolest Muja Carevića», tvrdeći da su je spjevali Bosanci pri carskome dvoru. Prema njenoj tvrdnji pjesma je opjevala dogadjaj iz 1470. godine. Glavnik junak Mujo Carević, sin sultana Mehmeda Fatiha, bio je smrtno zaljubljen u suprugu Mahmut-paše Angelovića, velikog osmanskog vojskovođe i pjesnika. Saznavši za to, po povratku iz borbe, Mahmut-paša pokreće sudski spor i razvodi se od svoje zakonite [i nevjerne] supruge. Bojanić-Lukač vjeruje da je pjesma nastala u periodu 1470-1474. god., a autor joj je, vjerovatno, neki janjičar, dobro upoznat sa dogadjajima na dvoru (Dušanka Bojanić-Lukač, 1972; Sait Orahovac, 1990)

Drugi najstariji, i dokumentima bogatiji, trag o sevdalinci, seže u XVI stoljeće (tačnije 1574. god.) i vezan je, zanimljivo, za Split, a nastao je zahvaljujući zapisu tadašnjeg splitskog kneza koji je trag istinitog dođagaja i pjesme poslao skupa sa redovnim izvještajima koje je slao mletačkom senatu u Veneciji. Taj je zapis objavljen u knjizi: Vincenzo Solitro: Documenti Storici sull' Istria e la Dalmazia. Venezia, 1844. (Munib Maglajlić, 1983)
Taj zapis govori o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije (Mare) Vornić; splitski knez je također sačuvao uspomenu na splitskog pjesnika Franja Boktuliju, koji je spjevao epitaf u sudbini nesretne djevojke – «Bidne Mare», kao i satirično-alegoričnu pjesmu o odnosu Mletačke republike spram Osmanske carevine. Prema tome, taj zapis istovremeno svjedoči o davnome pokušaju pjevanja u duhu onoga što zovemo sevdalinkom. Inače, ovaj izvještaj splitskog kneza otkrio je, također splitski pjesnik Luka Botić i objavio u svome spjevu «Bijedna Mara» u kojem je osnovna tema zabranjena ljubav muslimanskog mladića Adila i kršćanke Mare. Riječ je o spjevu u šest deseteračkih pjevanja. Zapravo je Botić preveo sa talijanskog zapis splitskog kneza.
Evo suštine knezovog zapisa prema Botićevom prijevodu:
«Neku djevojku, koja se iz Vranjice zaputila u Split da proda vunu, presretne i povede sa sobom izvjesni Bošnjak, ali ga zaustave otac i brat djevojkin koji su ih susreli, jer su i oni išli na splitski pazar. Mladić se pravdao da je djevojka sasvim nalik na neku curu iz Klisa koja je navodno sa zaručnikom pobjegla u nepoznatom pravcu te da je mislio da je to ona i zato da ju je poveo. Oštro mu priprijetivši, otac i brat djevojkin puste ga na miru, a ona nakon njegova odlaska izjavi da ga je i ranije viđala, da joj je koješta govorio te da ju je pozivao da dođe k njemu. Međutim, onima koji su ispitivali ovaj slučaj – a među njima se nalazio i splitski knez – djevojka je iznijela i nove pojedinosti iz kojih se razabire da su se stvari bitno drugačije odvijale nego što je to djevojka prikazala pred svojima, što se jasno može zaključiti iz onog dijela kneževa izvještaja u kojem je opisan susret muslimanskog mladića iz Klisa i kršćanske djevojke iz Vranjice, na temelju njene vlastite izjave: «I da je jedanput došao k njihovoj kući u Vranjicu, da se tužio da je žedan i molio da mu zagrabi vode; ona mu pako donese vina. To smo čuli iz njenijeh usta; i kad je govorila, bila je crvena i zaplitala se. Mi smo se činili da ne vidimo i da se opažamo ništa, no smo bili zadovoljni što se nije ta neprilika dogodila kao obično, na silu, no na drugi način, što će oštroumlje i iskustvo vašijeh gospodstava lasno pogoditi...» (Maglajlić, 1983)

Evo kako je Luka Botić dalje preveo pismo visokog mletačkog činovnika:

«Moram, dakle, vašijem preuzvišenostima kazati, da lane početkom ožujka, kad je s proljeća izgledalo, kano da se sav svijet veseli i ljubi, jedan mlad Turčin jedva od 18 godina, krasno i bogato obučen na njihov način, pošteno imućan, dolazio je na pazar. Jedanput dođe i donese voska i voda mirisavijeh i meda i dobra žerava bez biljega. Obično je sam dolazio i nije imao no dvije sluge. Turci su ga Adelom zvali, a naši lijepim Adelićem. Naše su žene rađe u njega kupovale; a on se uvijek pošteno i umjereno vladao. Njegovi su mu zavidjeli, a naši su ga jako obljubili. Kad jedan dan neima Adelića, Turci su se zaklinjali da je išao s njima, pače da ih je i pretekao. A to se opazi više dana, i Turci rekoše: «AŠIK JE» (naglasio S.V.), da je, naime, zaljubljen.
Sada vam moram kazati, preuzvišena gospodo, da jedamput, kad je došao Adelić, dođu i Vornićevi na pazar, i s njima dvije prelijepe i prekrasne sestre Ivanica i Marija; obadvije jako dobro i ukusno obučene, zlatom i nakitima, jer je Vornićeva kuća dobro bogata. Braća Vornići pokazali su se nedavno kako valja, kao što znam, da je vašijem preuzvišenostima poznato iz drugijeh mojijeh pisama. Tu se Adelić i Marija, koja je mlađa, i malo joj je više od 14 godina bilo, spaze i od onda poginu jedno za drugim. Ali je djevojčica imala svoje i sestru, i bojala se Boga i djevice, što je Adelić bio Turčin.
Plakala je, a nije ništa govorila, no se prilijepila uz sestru. Momče je obilazilo njihovu kuću; ali nije nikada govorilo. I to je bilo, s česa je on smetnuo iz pameti pazar. No kad se opet jednoć ukažu Vornićevi na pazaru, eto ti i njega. Kad mu se sestre dese na blizu, zapjeva slavjanski staru jednu slavjansku pjesmu, koja je ovo značila:
«ZAGLEDA SE TURČIN U NAŠU GOLOBICU. JA SAM TURČIN. LICE JOJ JE BJELIJE OD MOJEGA VOSKA, A LJEPŠE OD RUŽA, ŠTO SAM OCJEDIO...» (istakao S.V.; Botić, 1949, 1996; Maglajlić, 1983)
Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Ja sam čuo gdje govori; usta su joj slađa no moj med. Vaša je golubica ljepšeg stasa i uzrasta no moj konj.»
Kad je pjevao, rekoše Turci smiješeći se: «Ašik je.» On to čuje i ode. A Marija je plakala, te je otac i braća upitaju, što joj je? Ona nije mogla da kaže od plača i jodanja. Stoga druga sestra okupi moliti oca i braću, da se vrate kući, da ne prave čudo i da ne dižu viku, da će ona i Marija sve ispripovjedati. Odmah odoše; a kad začuju šta je, silom na djevojku navale, da ide u manastir, i da se ne uzda, da će više ikada izaći. Da im je okaljala kuću, koja je oduvijek bila dična i poštena; da je to šta nečuvena i da se sakriti mora uklonivši se iz svijeta, tko je tomu povoda dao. Mnogo štovani svećenik i propovjedalac gospodin Damjan Tupić, kućni pop, pregovarao je i savjetovao ocu i braći toliko, da su naposljetku odlučili, da djevojka ide u manastir i da tamo bude dvije godine, dok se ta sramota ne zaboravi. I ona ode, a i sestra s njome, jer ne mogu njih dvije da se rastanu. U tome se Marija razbolje; a kad to sazna Adelić, jedno veče baci strijelom pismo kroz šipke, gdje je govorio: «Ako ozdraviš i tvoji me budu htjeli meni dopustiti, hoću da se pokrstim i tvojega zakona budem.» To pismo, ne zna se, tko, odmah uze i preda Vornićima. A oni od jada i uvrede da pobjesne i zahtijevaše, da se Adel više ne pusti u grad. Međutijem je djevojčica venula i umre. Sahrane je u manastiru, a književnik i filosof Boktulija spjeva joj slavjanski:
»Razbolje se naša grlica, u koje je bilo prekrasno perje, od ljute rane; dođe lovac iz daleke zemlje i rani je: bijedna Mara!
Otac i mati ne htjedoše je primiti i ne prigliše je, niti su ranu olizali, i grlica umre: Bijedna Mara!»
Te su joj stihove izrezali na grobnici i dan danas ih svatko pjeva, da je žalost slušati. Ivanica nije izašla napolje no je i danas u manastiru, i kaže se, da hoće da bude koludrica, dok j živa.»

Sažimajući kontekst izvještaja splitskog kneza, Botić je napravio prilično uspješan prepjev tragične priče o nesretnoj ljubavi Bošnjaka Adila i Splićanke Mare. Evo dijela tog prepjeva:

«U Turčina đulvodica,
slatko miriše;
al' je ljepša djevojčica,
ljepša od ruže;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina bio vosak,
Bio izbiran.
Al' djevojka još bjelija,
No je vosak sam;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina med je sladak,
Sladak, presladak;
Al' riječi djevojčice,
Slađe od meda;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina žerav konjic,
Kao pelivan;
Al' ni konjic nije stasan,
Kao djevojka;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!

Iz svega slijedi da je nesretno zaljubljeni Bošnjak Adil ne samo prvi poznati pjevač sevdalinke, nego i njezin prvi poznati pjesnik.
Takodjer, jedna od starijih bilješki o pjevanju narodnih pjesama u Bosni i Hercegovini sačuvana je iz doba poznatog bosanskog filozofa i mislioca Hasana Kafije Prušćaka (1544-1616), rodom iz Prusca, koji je ne želeći slušati muziku, «bojeći se da mu ne razdraži živce, obilazio naokolo kroz više ulica, samo da ne čuje muzike.» (Safvet-beg Bašagić, 1986)

Putnik Pavle iz Rovinja bilježi da je 1640. godine slušao u Visokom narodne pjesme od pjevača, koje gu ga činile melanholičnim: «Kad stigosmo u Visoko, dodje nekakav čovjek, dok smo ručali, da svira neku domaću violinu (gusle), koja je pravila priličnu melanholiju». (Hadžijahić, 1935)

Pouzdano se zna da su pjevače na svojim dvorovima držale i poznate begovske porodice: Gradaščevića (Gradačac), Rizvanbegovića (Stolac), Ljubovića (Nevesinje), Beširevića (Ostrožac), Kulenovića (Kulen Vakuf), zatim kod Smail-age Čengića (umro 1840.), etc. Tako je jednu lijepu bilješku o pjevanju guslara Ishaka, hercegovačkog narodnog pjevača, na dvorovima Rizvanbegovića u Stocu početkom XIX stoljeća, ostavio Hamdija Mulić u «Beharu» iz 1904. godine.

Valja na kraju napomenuti da je i slavna bošnjačka balada «Hasanaginica», koju je 1774. godine objavio Alberto Fortis, a zapadnom svijetu svojim prijevodom približio veliki Goethe (svojim prijevodom 1775. godine), jedna od najstarijih zabilježenih pjesama, a njezin se nastanak vezuje za period od prije 1648. godine kada su Klis i Imotski bili u sastavu tadašnjeg bosanskog ejaleta. (Imotski je bio bosanskoga ejaleta do 1717. godine)

Od 18. stoljeća naovamo počelo je intenzivnije sakupljanje narodnih pjesama na području južnoslavenskih zemalja, no malo je podataka ostavljeno o samim pjevačima.

NAPOMENE:

- U splitskoj sredini je, vjerovatno po analogiji na žensko ime Adela, došlo do zamjene muslimanskog imena Adil imenom Adel, budući da takvo ime kod muslimana ne postoji.
- Termini Turčin i Turci ovdje se moraju shvatiti u smislu vjerske pripadnosti, a ne u etničkom smislu.
- Botićev prijevod je prenesen u originalu i bez ikakvih jezičkih korekcija, bez obzira na njegovu arhaičnost (kao što je to učinio i prof. Maglajlić u svome radu).

LITERATURA

1. Bašagić-Redžepašić, S. (1986) Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. «Svjetlost», Sarajevo. [priredili: Džemal Ćehajić i Amir Ljubović]
2. Bojanić-Lukač, D. (1972) Istorijska osnova narodne pjesme «Bolest Muje Carevića». Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor [Beograd]. Knjiga 38, sv. 1-2, str. 91-97.
3. Bosanskohercegovačka književna hrestomatija. Knjiga II: Narodna književnost. Priredili: Hatidža Krnjević, Djenana Buturović i Ljubomir Zuković. Zavod za izdavanje udžbenika. Sarajevo, 1972.
4. Botić, L. (1949) Bijedna Mara. Historička pripovijest iz narodnog života u Dalmaciji u drugoj polovici šesnaestog vijeka. U: Izabrana djela. Zagreb, str. 107-108.
5. Botić, L. (1996) Bijedna Mara. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb.
6. Buturović, Dj. (1992) Bosanskomuslimanska usmena epika. «Svjetlost» i Institut za knjizevnost, Sarajevo.
7. Ćeman, M. (1994) Bibliografija bošnjačke književnosti. «Sebil», Zagreb.
8. Hadžialić S. (1976) Društveni kontekst «Hasanaginice». U: Rad 21. Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije. Čapljina, 17.-21. septembar 1974. Sarajevo, 1976.
9. Hadžijahić, M (1935) Gradja za povijest narodne poezije Muslimana iz Bosne u XVI, XVII i XVIII stoljeću. Sarajevo: Islamska dionička štamparija. Isti rad objavljen je u zborniku «Usmena epika Bošnjaka» Enesa Kujundžića (Svjetlost, Sarajevo, 1997.)
10. Hadžijahić, M. (1934) Najstariji glasovi o muslimanskoj narodnoj pjesmi u Herceg-Bosni. Kalendar «Narodne uzdanice» [Sarajevo], str. 118-121.
11. Hadžijahić, M. (1936) Narodni pjevači na dvorovima bosanskohercegovačke aristokracije. Kalendar «Narodne uzdanice» [Sarajevo], str. 73-77.
12. Krnjević, H. (1980) Živi palimpsesti ili o usmenoj poeziji. «Nolit», Beograd.
13. Maglajlić, M. (1983) Prvi poznati pjesnik sevdalinke. U: Od zbilje do pjesme. «Glas», Banja Luka, str. 7-13.; isti rad štampan u zborniku «Bošnjačka književnost u književnoj kritici». Knjiga dva. Priredili: Djenana Buturović i Munib Maglajlić. «Alef», Sarajevo, 1998., str. 503-8.
14. Maglajlić, M. (1991) Historijat bilježenja i zanimanja za lirsku pjesmu, baladu i romansu u Bosni i Hercegovini. U: Usmena lirska pjesma, balada i romansa. «Svjetlost» i Institut za književnost, Sarajevo, str. 5-9.
15. Nilević, B. (1999) Muzički život u srednjovjekovnom bosanskom društvu. U: «Prvi medjunarodni simpozij 'Muzika u društvu'». Sarajevo, 29.-30. oktobar 1998. Zbornik radova. Muzikološko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999., str. 33-37.
16. Orahovac, S. (1990) Biserna ogrlica. «Novi glas», Banja Luka.

No comments: